„Usporite ovu stvar“: Sanders upozorava na gubitak miliona poslova, IT stručnjaci iz BiH za Forbes BiH potvrđuju da je promjena već počela
Forbes BiH analizira sudar politike, kapitala i tehnologije u trenutku kada umjetna inteligencija prelazi granicu koju društvo više možda neće moći regulisati.
U jednoj od najdramatičnijih političkih intervencija o umjetnoj inteligenciji do sada, američki senator Bernie Sanders upozorio je da Kongres i javnost „nemaju pojma“ o razmjerama nadolazeće AI revolucije, pozivajući na hitne mjere kako bi se „usporila ova stvar“. Govoreći na Stanfordu nakon sastanaka s neimenovanim tehnološkim direktorima, Sanders je situaciju opisao kao „najopasniji trenutak u modernoj historiji ove zemlje“, naglašavajući da su „Kongres i američki narod veoma nespremni za cunami koji dolazi“.
Njegov politički saveznik, kongresmen Ro Khanna, otišao je korak dalje, tvrdeći da se svijet nalazi u „novom pozlaćenom dobu“ kojim upravljaju tehnološki milijarderi koji vjeruju da bi „u nekom drugom vremenu bili herojski osvajači“, dodajući da to „nije samo moje zapažanje, to je ono što mi oni sami govore“.
Dok se u SAD-u raspravlja o moratorijima na podatkovne centre i „singapurskim modelima“ razvoja, Bosna i Hercegovina suočava se s istim pitanjima, ali bez iste moći odlučivanja. IT sektor jedan je od rijetkih stabilnih izvoznih stubova domaće ekonomije, hiljade stručnjaka rade za globalne klijente, a podaci građana i kompanija već se obrađuju kroz sisteme koje ne kontrolišemo.
Za Forbes BiH, trojica stručnjaka, Faruk Delić, Solution Architect i AI konsultant, te osnivač Agentiqus-a, Davud Bećirović, ekonomista i Sales Executive u Oracle za CEE regiju, te Hani Zahirović, CTO tehnološke kompanije Bloomteq, govore o brzini razvoja, tržištu rada, koncentraciji moći i digitalnoj suverenosti BiH.
Kompanije često uvode AI bez jasne strategije
Ključno pitanje koje se nameće jeste razvija li se AI brže nego što ga kompanije, društvo i zakon mogu razumjeti i kontrolisati, te koliko je opravdan strah u situaciji u kojoj društvena kontrola zaostaje za tehnološkim napretkom.
Faruk Delić je nedvosmislen. „Apsolutno da. AI se razvija eksponencijalnim tempom, dok se regulativa, obrazovni sistemi i korporativno upravljanje kreću linearno. To nije stvar mišljenja, to je matematika.“
Naglašava da problem nije sama tehnologija nego struktura interesa iza nje.
„Strah nije neopravdan, ali treba ga usmjeriti. Problem nije AI sam po sebi. Problem je benefit umjetne inteligencije u poslovnom svijetu, jer se ulaže enormno mnogo novca u razvoj AI-ja i svi žele dio tog kolača”, kaže za Forbes BiH.
U praksi, dodaje, kompanije često uvode AI bez jasne strategije upravljanja podacima i rizicima.
Davud Bećirović problem posmatra iz šire, sistemske perspektive. „AI se razvija brže nego što je ijedna tehnologija u historiji čovječanstva napredovala.“
Razlika, kaže, nije samo u brzini nego i u metrikama. „Kompanije mjere performanse prema korisničkom iskustvu i prihodima, a države tek pokušavaju definisati šta je rizik.“
Njegovo upozorenje ide dalje.
„Po mom mišljenju, najveća opasnost je tiha erozija društvenog ugovora, masovna nezaposlenost srednje klase, koncentracija ekonomsko-informacijske moći u rukama malog broja privatnih entiteta i slabljenje nacionalnih suvereniteta u digitalnom prostoru”, kaže za Forbes BiH.
Hani Zahirović potvrđuje brzinu razvoja, ali poziva na racionalnost. „Iako se vještačka inteligencija razvija decenijama, proboj transformer arhitektura i pojava modela poput GPT-a i Claudea doveli su je u žižu javnosti.“
Tempo inovacija je, kaže, takav da se „na svakih sedam do osam mjeseci pojavi nova generacija tehnologije koja je eksponencijalno kvalitetnija od prethodne“, ali upozorava da, uprkos ogromnom hypeu, AI nije magični štapić.
AI ne eliminiše profesije, on eliminiše zadatke
Otvara se i pitanje koje konkretne poslove će AI eliminisati u narednih tri do pet godina, a koje će samo transformisati.
Delić insistira na preciznosti. „AI ne eliminiše profesije, on eliminiše zadatke.“
Prema njegovim riječima, pod direktnim pritiskom već su unos podataka, administrativna podrška, dijelovi korisničke podrške, osnovni QA i repetitivno programiranje.
„Kompanije žele implementirati AI, ali nemaju ni osnovnu strategiju upravljanja podacima, privatnošću ili sigurnošću.“
Davuda Bećirovića posebno brine regionalni IT model. „Ono što me lično brine kada je naša regija u pitanju jeste srednja klasa IT radnika u regionu, programeri koji rade za evropske i američke kompanije na daljinu. To je jedan od rijetkih ekonomskih modela koji je funkcionisao za naše mlade ljude. Taj model bit će pod ozbiljnim pritiskom u narednih pet godina.“
Bećirović precizira strukturu rizika. „Eliminacija u pravom smislu te riječi odnosi se na pozicije gdje je output mjerljiv, repetitivan i dokumentovan.“
Podsjeća i na primjer kompanije Block Inc., koja je reducirala broj zaposlenih sa 10.000 na 6.000 u godini visoke profitabilnosti i rasta, zahvaljujući rapidnom razvoju AI-ja.
Zahirović nudi tehnološki balans. „AI asistenti mogu preuzeti dijelove naše svakodnevice, prikupljanje informacija, strukturiranje podataka i sve zadatke fiksnog opsega gdje nema potrebe za novim načinima rezonovanja.“
Ipak, smatra da će programeri koji se ne prilagode postati manje konkurentni, ali da je to nastavak prilagođavanja kroz koja smo već prolazili s pojavom interneta ili novih programskih jezika.
AI u službi javnog interesa ili koncetracije moći?
Neizbježno je i pitanje služi li globalna AI trka javnom interesu ili koncentraciji moći.
Globalne investicije u AI premašile su 500 milijardi dolara u 2025. godini, koncentrisane u kompanijama poput OpenAI, Google, Microsoft, Meta, Amazon, Anthropic i xAI.
Delić ocjenjuje da to nije tržišna konkurencija u klasičnom smislu, nego oligopol koji se ubrzano konsoliduje.
Bećirović poentira i težište stavlja na profitu velikih.
„Realnost je da trenutna utrka više služi koncentraciji moći. I ovdje se ne radi isključivo o profitu nego o geopolitičkim i klasnim projektima.“
Njegova poruka za BiH je jasna. „U Bosni, u regionu, u Evropi van centara moći, mi smo tržište, nismo partneri.“
Zaključuje da centralna kategorija svake ozbiljne digitalne politike mora biti data suverenitet, ne kao tehnički termin nego kao državni imperativ.
Zahirović podsjeća da tehnologija ima i drugu stranu i da ovi alati već dugo pomažu u sferama korisnim za cijelo društvo, od istraživanja lijekova i obnovljive energije do sigurnosnih sistema i industrijskih simulacija.
Da li će biti teško kontorlisati AI u budućnosti?
Pitanje regulacije nameće se samo po sebi, postoji li tačka nakon koje će AI biti nemoguće kontrolisati.
Delić upozorava da problem ne počinje u budućnosti.
„Ne trebamo čekati singularitet da bismo imali problem. Problem je već ovdje.“
Bećirović je još direktniji i smatra da smo neke od tih tačaka možda već prošli, tiho, bez konsenzusa i bez posljedica za one koji su tu granicu prešli, te da za male države poput naše to znači da je posljednji voz za prestanak pasivnosti.
Zahirović smiruje narativ oko AI-ja i naglašava da je riječ o teoretskom konceptu, ali ističe da je ključno pitanje način korištenja i kontrola procesa.
Na kraju, ostaje dilema kolika je razlika između onoga što AI kompanije govore o sigurnosti i onoga što rade pod pritiskom konkurencije.
Delić ističe da je razlika značajna i da to nije teorija zavjere nego dokumentovana praksa, jer u uslovima kvartalnih pritisaka, investitora koji nagrađuju brzinu i konkurencije koja stalno lansira nove verzije, etički timovi gotovo uvijek gube bitku.
Bećirović zaključuje da digitalna nezavisnost počinje od digitalnog i data suvereniteta, a da je sve ostalo izgradnja na tuđim temeljima.
Zahirović, s druge strane, smatra da bi usporavanje i restrikcije u samom razvoju nanijeli više štete nego koristi, ali da je regulacija korištenja tih sistema neminovna.
Sandersovo pitanje, hoće li od AI-ja imati koristi nekolicina milijardera ili šira javnost, za BiH ima dodatnu dimenziju, hoćemo li ostati samo tržište i izvor talenata ili ćemo izgraditi kapacitet da upravljamo vlastitom digitalnom budućnošću.
